Kad god uđem u proizvodnju, prvo što vidim nisu loši radnici.
Prvo vidim gde novac curi svaki dan.
I to na potpuno očiglednim mestima.
Početak smene. Ne kreće se na vreme. Ne zato što radnik neće, nego zato što mu menadžment nije obezbedio uslove da može.
Čekanje materijala. Radnik stoji pored mašine. Viljuškar nije stigao. Dostavljač kasni. Svi pritiskaju operatera da ubrza, a najveći gubitak je nastao između dve operacije.
Kretanje. Radnik ide po alat. Pa po materijal. Pa se vraća. Pa opet ide. Na kraju smene prešao je kilometre, a firma od toga nema ni dinar više.
Škart pored mašine. Gomila raste. Niko ne zna tačno koliko. Niko ne zna tačnu cenu. Samo se slegne ramenima i kaže: takav je proces.
Neiskorišćen kapacitet. Mašina stoji. Nije pokvarena. Samo nema šta da radi. Ili nema ko da je pusti. Ili čeka instrukciju. Skupa oprema stoji, a svi pričaju o produktivnosti.
Plan bez takta. Operater ne zna koliko treba da uradi do podne. Ne zna ritam. Ne zna cilj. Zna samo ono čuveno: ajde što više možeš. A to u praksi skoro uvek znači isto. Minimum bez jasnog pravca.
Plan bez ozbiljne pripreme izmene alata i bez tačno određenog broja operatera. Svi rade jedan proizvod, pa kad ga završe prelaze na sledeći. Kao da proizvodnja nije sistem, nego improvizacija.
Zastoj koji se ne meri. Traje 5 minuta. Pa još 5. Pa 20. Ako se i upiše, upiše se reda radi. Za administraciju. Zaokruži se na 5, 10 ili 30 minuta. Na kraju smene niko ne zna koliko je stvarno stajalo. Sutra isto.
Rukovodilac koji gasi požare. Ne vodi proces. Ne popravlja sistem. Samo trči od jedne vatre do druge. I dok tako trči, novac curi na sve strane.
Najgora stvar?
Većina ovih gubitaka ne postoji u izveštajima.
Ne vidi ih bilans.
Ne vidi ih ni direktor iz kancelarije.
Vidi ih samo neko ko stane pored radnika i stvarno gleda.
To radim svaki put kad sam u proizvodnji.
I svaki put vidim isto.
Radnik ima potencijal.
Problem je menadžment koji nije napravio sistem da taj potencijal pretvori u profit.
